Versatile Blogger Award

Jučer me ugodno iznenadio komentar na moj posljednji post, u kojem mi je Slavenka sa bloga Knjiga Inspiracija javila da me nominirala za nagradu Versatile Blogger Award. Slavenka je jedna od rijetkih ljudi koja je baš uvijek reagirala na moje postove i ostavljala pozitivne i ohrabrujuće komentare, što mi je uvijek puno značilo. Dijelom zato jer svi volimo čuti ohrabrenje i pozitivan komentar, a dijelom i zato što su moji tekstovi bili oblik vrištanja u teškim situacijama, pa činjenica da je to prepoznalo i „blagoslovilo“ žensko biće ima posebnu težinu. Žene će ovo razumjeti 🙂 Hvala ti Slavenka!

Sada sam prvi put čula za ovu blogersku nagradu pa sam se raspitala o čemu se radi. Ovdje je sama nominacija ujedno i nagrada, jer ako si nominiran znači da tvoj kolega blogger prati ono što pišeš i smatra da je tvoj rad hvale vrijedan. Bilo zbog kvalitete sadržaja ili stila pisanja, bilo zbog truda i ljubavi koji ulažeš u to što pišeš. Hvale vrijedno samo po sebi 🙂

Pravila su sljedeća:

  • Zahvalite osobi koja vas je nominirala
  • Nominirajte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavijestite ih
  • Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi
  • Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila

Pa krenimo sa mojim nominacijama. Ovdje ću spomenuti blogove koje volim čitati, ali i one u kojima osjećam ljubav, promišljenost, trud i vrijeme koji su uloženi u njih.

moRnarius 

homeslippers 

Knjiga inspiracija (znam da si nominirana i znam da si mene nominirala, ali tvoja je predanost blogu zaista inspirativna)

Rođen u središtu oluje

njamanjama po svijetu

A sada sedam stvari o meni

Moje ime je Ines 🙂

Igram se riječima krenuo je kada sam imala snažnu potrebu izbaciti iz sebe energiju koja me opsjedala, kada sam trebala vrištati bez vrištanja. U toj fazi u životu stvari sam doživljavala prilično ozbiljno i osjećala sam da mi nedostaje radosti, igranja – pa sam se odlučila igrati onime što mi je uvijek u životu nekako lako išlo: riječima. Moje riječi znaju biti blage i tople, ali i ubojite i oštre, no jedno je sigurno: uvijek teku s lakoćom.

Knjige na polici najljepši su ukras u stanu

Volim čitati i obožavam svoje knjige. I posuđujem ih isključivo ljudima od povjerenja jer sam nemali broj puta ostala bez knjige koju sam posudila. Vjerujem da su police pune knjiga najljepši ukras u stanu i zato sam upravo u procesu kupnje novih polica za svoje knjige jer su postojeće police – pretrpane.

Osmijeh je najljepši ženin ukras

Vjerujem u ovo. I zato se volim smijati, volim ljude upoznavati i pozdravljati osmijehom, pa i onda kad mi je teško. Vjerujem da osmijeh otvara sva vrata i nema mi ništa ružnije i iritantnije od uredne, našminkane, vrhunski sređene i namrgođene žene. (Ne kažem da žena ne smije biti loše volje i da je zbog toga automatski ružna. Mislim na one kojima je mrgodnost trajna, gotovo karakterna osobina.)

Obožavam pse

Jednom sam prilikom upoznala čovjeka koji se obučavao za astrologa. U toj prilici predložio je da mi, kao vježbu, napravi natalnu kartu, a ja sam, zabave radi, pristala. U jednom momentu me pogledao i rekao: „Znaš, psi među sobom govore kako si im baš kul.“ Eto, istina ili neistina, meni je ova konstatacija bila i ostala presuper. Jer su i psi meni jako kul i jer ih beskrajno volim.

Ljudi su moje najveće blago     

Obitelj i prijatelji moje su najveće blago i izvor moje najveće zahvalnosti. Davnih sam dana sa sobom raščistila mogu li i želim li živjeti i raditi u inozemstvu. Za mene je takav potez nemoguć jer bih bez svojih ljudi usahla kao suha grana. Život je kratak, a osuditi sebe na život u kojem svoje ljude čujem samo telefonom – za mene nije život. A i prije točno godinu dana postala sam teta prekrasnoj curici, na čijim sam obraščićima beskrajno zahvalna i koje ne želim gledati samo na fotografijama na mobitelu.

Najveće žaljenje u životu: što nisam postala plesačica

Volim plesati i nekad sam se bavila plesom. U životu nemam žaljenja zbog onoga što sam napravila, žao mi je samo zbog stvari koje nisam. Tako mi je žao što nisam postala plesačica. Ono: gaže, puno svakodnevnih treninga, puno koreografija, putovanja, gracioznosti… Ali i dalje plešem kad god mogu, ritam me uvijek ponese i nogice uvijek cupkaju. Kad ne plešem radim yogu, koja je u mom srcu u posljednje vrijeme dostojno zamijenila ples.

More, more, more…

Mislim da sam u prošlom životu bila riba. Ne znam kako drugačije objasniti svoju povezanost s ovim prostranstvom, a činjenica da sam rođena na moru jednostavno nije dovoljno dobro objašnjenje. Kad ugledam more biokemija mog mozga se promijeni. A kad uronim prst u more, osjećam se kao da sam se spojila sa svemirom. Nema tog mjesta na kugli zemaljskoj zbog kojeg bi zamijenila svoj odlazak na more u vrijeme ljetnog godišnjeg. More je zakon!

Eto, sad me već bolje poznajete 🙂 Hvala vam što me pratite i hvala ti Slavenka što si prepoznala moju autentičnost!

Oglasi

O plavušama i brinetama iliti o nama

„A kaj, jel ima nekog frajera?”, pitala je brineta plavušu preko puta stola.

“Ma nema. Al’ znaš, rekla sam joj ja da s takvim kriterijima neće daleko dogurati”, mudrovala je plavuša.

Bože kako me živcirala plavuša. Ili razgovor? Ma i razgovor i plavuša. „Ona je njoj rekla, molim te! A tko je tebe, bucka, lijepo išta pitao?!“ Potreba za vrijeđanjem na osnovu fizičkog izgleda – stupanj iritacije dosegnut ekspresnom linijom voza koji ne staje na mentalnim stanicama s razumnom argumentacijom – posebno je stanje svijesti u koje me mogu ubaciti neinteligentne izjave s elementima zabadanja u tuđu intimu. Ženske osobe – zabadala koje vjeruju da su trenutkom rađanja jednog, dva ili tri plus djeteta postale žene-mudraci koje imaju legitimno pravo i dužnost objasniti svijetu kako ženski red i poredak trebaju izgledati, bile su visoko na listi produciranja takvih neinteligentnih izjava, a samim time i izazivanja moje neuračunljivosti.

Sjedila sam, igrom slučaja, za istim stolom s dvije potpune neznanke. Sjedila i slušala njihov razgovor. Razgovor koji me se nije ticao, o ženi koju nisam poznavala, razgovor koji nisam željela niti prisluškivati, a još manje slušati s punom pažnjom. Ali u prepunom planinarskom domu samo su dva mjesta za tim stolom bila slobodna. I dok sam, tijela umornog od uspona, čekala da mi Marija donese hranu i piće, nisam imala izbora nego biti treći sudionik živopisnog razgovora bez prava sudjelovanja.

I dok je plavuša opisivala brineti Njezine kriterije, očito ih kritizirajući svojim ciničnim tonom, i objašnjavala kako Ona u životu neće dobro proći jer plavuša ne razumije što to Ona točno hoće – što je nedopustivo, jer svi moramo imati kriterije kao plavuša – ja sam se počela osjećati kao Ona, neznanka čije kriterije nisam poznavala ali koje sam razumjela. Suosjećala sam s Njom i poželjela sam ustati u Njezinu obranu, da moja ljutnja bude Njezin glas u situaciji u kojoj joj se sudilo, a u kojoj se nije mogla braniti.

Jer ni ja ne bih mogla svoje kriterije objasniti plavuši. Jer nemamo svi iste kriterije niti iste razloge za stupanje u odnose ili brakove. Jer se nikoga, dovraga, ne tiču naši razlozi i kriteriji. Jer nitko nikome ne treba, ako ne želi, objašnjavati svoje kriterije i razloge. I jer nitko od nas ne treba potvrdu vlastitih razloga i kriterija!

Jer jednoj je važno da ima oca svoje djece čak i ako je on sam kockar i ispičutura; drugoj je važno da formalizira svoj status kroz brak, stan od osamdeset kvadrata i auto; treća želi financijskog i fizičkog zaštitnika, a četvrta želi partnera i prijatelja u svakom pogledu. I tko zna koliko je tu još kombinacija, i tko zna koliko je tu još razloga – i zašto bi ijedan razlog bio bolji i ispravniji od drugoga? I tko ih ima pravo analizirati i komentirati, validirati ih samo s aspekta svog vlastitog, ograničenog iskustva?

I od kud ideja da sve mi, na kraju dana, moramo imati frajera? Od kud ideja da ga sve želimo imati – pod cijenu kastriranja svoje pameti, britkosti, humora, želja i potreba – samo da bismo imale nekoga? „Pa daj se malo napravi glupa, ovako nikad nećeš pronaći nikoga“, vrhunac je savjeta koji sam dobila nemali broj puta. Tako je, ne jedanput, već iznova i iznova. „Prepametna si, a takvih se muškarci boje“. Izvrsno, najbolje da se napravim glupa i pronađem jednog kojega ću u tri rečenice sažvakati za doručak. I što ću onda s njim, umirati od dosade cijeli život? Briljantan savjet.

Ne drage žene, nije poanta pronaći frajera. Poanta je pronaći frajera koji u tebi budi najbolju verziju tebe – ali onu pravu, iskonsku, autentičnu, najbolju verziju tebe. I koji ju podržava u tebi, nakon što ju probudi. A da bi on u tebi mogao buditi najbolju verziju tebe, prvo ti trebaš biti iskrena prema samoj sebi tko si i što od života želiš. Pa ako tražiš samo oca svojoj djeci – to je savršeno u redu. Ako želiš financijskog superjunaka – i to je u redu. Ali ako želiš biti samosvjesna, suverena žena koja od veze traži partnerstvo – molim te, nemoj se kastrirati u neku lošiju inačicu sebe zato da bi smanjila intenzitet za onoga kome si preintenzivna takva kakva zaista jesi. Bolje je živjeti vlastiti intenzitet nego kastrirani život udvoje. I molim te, nemoj da te življenju života kakvog želiš obeshrabre komentari prijateljice-plavuše koja ne razumije tvoje razloge.

A jednom kada odlučiš o najboljoj verziji sebe, sjeti se da takva odluka ne vrijedi i za ženu pored tebe, čak i kada misliš da je dobro poznaješ. I molim te, ne komentiraj njezine razloge i odluke ciničnim tonom, misleći da razumiješ svijet i njegov poredak iz svojih cipela i iskustva, a posebno ne za štrudlom u planinarskim domovima. Jer tamo sjede žene koje bi si mogle uzeti za pravo da ti objasne da im tvoje odluke izgledaju kao loši kompromisi, iako se tebi čine kao suho zlato. Sve je stvar perspektive i cipela u kojima svaka od nas stoji.

Tko te toliko ranio?

Photo by: Ken Canning / Getty Images
Photo by: Ken Canning / Getty Images

„Tko te toliko ranio?“
„Sama sam se ranila.“

Jesi li? Jesi li ranila svoju dušu i izgladnila je čežnjom, čežnjom za suosjećanjem, razumijevanjem, pripadanjem, autentičnim odnosom? Majčinstvom? Ljubavlju? Jesi li toliko postala gladna svoje čežnje da si kao polumrtva životinja jela bilo što što ti je došlo pod ruku – krive muškarce, loše odnose, laskave i prijetvorne riječi, postupke koji su ti nanosili bol? Da li ti je izgladnjela duša toliko istrošila osjetila pa više nisi čula, vidjela, mirisala – nisi prepoznavala ružno, lažno, smrdljivo, neupotrebljivo? Da li ti je mozak otupio od gladi, pa je stvarao iluzije oko pogrešnih odnosa, uvjeravao te da su mrvice tvoja jedina hrana, od kapi vode halucinacijom stvorio ocean u kojem si se utapala, natjerao te da se usukaš i poprimiš oblik koji nije tvoj da bi stala u kofer na putu prema čežnji? Je li ti glad umrtvila instinkte pa više nisi bježala od otrova koji ti je razarao utrobu? Je li ti glad oslabila tijelo pa više nisi mogla otići? Fizički, psihički, mentalno?

Jesi li zbog gladi trpala u sebe halapljivo, bez mjere, i ono što je dobro i što nije? Jesi li sa time još više gužvala i bacala u pod svoje želje, vjerovanja i snove? Jesi li razbila dušu na stotine komadića zbog onoga što si dopustila da ti se učini, izgovori, zbog onoga što si sebi dozvolila da postaneš? Vlastita sjena, gomila umrtvljenih mišića na policama od kostiju, istrošena krpena lutka? Jesi li srameći se sebe same navukla masku od osmijeha na lice, ali je kroz rupe sjao mrak, jedno veliko ništa, praznina, tupilo?

Jesu li ti oči postale prazne, blijede, istrošene? Je li ti duša pobjegla iz njih i prestala isijavati onu radosnu, vragolastu iskru? Je li ti duša pobjegla iz utrobe, polomljeno se skrivajući u kutcima slijepe ulice između tvojih kostiju i kože? Je li ostala čučati tamo, prestrašena od života, mogućnosti, ideja i prilika?

Znaš li da imamo vučicu u sebi, onu iskonsku, divlju prirodu koja teče našim venama? Znaš li?

Pronađi tu sliku od prije šest-sedam-osam godina na kojoj ti oči divljački cakle, iz kojih duša zaigrano i poletno žari, ne obuzdavajući svoj plamen. Pronađi je. Zalijepi je na frižider, hajde, stavi je na fejsbuke, instagrame, tvitere, stavi je kao profilnu fotku. Neka zuri iz svakog kuta u tebe. Neka te podsjeti. Pusti tu vučicu da doziva onu razlomljenu dušu, zaurlaj dok ti glasnice ne prokrvare i ne istjeraju sve riječi koje si u sebi progutala. Vrišti i isplači, razmaži tu maskaru suzama i raščupaj prljavu kosu, oslobodi kurvu i divljakušu koju si potisnula sjajilom za usne i pristojnom ženstvenošću. Lupaj nogama, udaraj rukama, pleši, skači, stvaraj ono što ti se stvara – bubnjaj u ritmu svog srca koje si tako dugo stišavala, posramljena jer kuca na načine na koje je netko drugi rekao da su pogrešni. Preglasni. Prejaki.

Dozovi vučicu u sebi. Neka vrišti, pjeva, pleše, plače, divlja, stvara pjesmu, umjetnost, neka potroši bjesove, tuge i težine, neka vrati borbenost, pojača instinkte. Neka bude buntovna, previše, ekscesna, zadivljujuće mirna, sve što treba i što ne treba, sve što svijet osuđuje. Sve što je bilo pritajeno zbog nečega. Ili nekoga. Pusti ju neka zavija u ljekovitim suzama, previjanju po podu, umirujućem zagrljaju i dodiru prijatelja. Pusti ju neka zove potrgane dijelove svojeg mladunca, tvoje duše. Ona zna da su prestrašeni, ona zna da se skrivaju. Ona zna da iz skloništa neće izaći na prvi zov. Ona poznaje njihovu nepovjerljivost.

Pusti ju. Pusti ju neka pjeva svoju pjesmu, ona zna da će poznata melodija skrivenoj, rastrganoj duši opustiti grč, probuditi znatiželju, vratiti joj sjećanje na cjelovitost, na život. Ona zna da će polomljena duša polako, a zatim sve sigurnije, izlaziti iz svoga skrovišta i tražiti put prema izvoru pjesme, prema vučici, prema sigurnom mjestu na kojem će se skutriti i ponovno postati cjelovita.

Što se mučiš, znat ćeš

Rainer Maria Rilke

Neki sam se dan našla na mahnitoj klackalici u središtu situacije koja me mučila neko vrijeme. Napraviti ili ne napraviti, da – ne, hoću – neću, idem – ma ipak ne. I svaka od tih dviju odluka imala je svoje argumente i protuargumente, i svaka je odluka bila validna. Niti jedna nije bila pogrešna, samo drugačija. Svaka od tih dviju odluka donosila je određeno olakšanje, svaka je donosila neke dobitke i svaka je donosila neke gubitke, no ja nisam bila spremna suočiti se s gubicima koji proizlaze iz bilo koje od njih. Ne odlučiti se za ijednu značilo je neprestane pregovore u glavi i život u onoj sivoj zoni nabijenoj nervozom, nemirom i borbom s argumentima koji te bacaju sad gore sad dolje na klackalici premišljanja. Energetski vrlo rastrošan mehanizam :/

Stajala sam tako pod tušem (fizički naravno, dok su misli nastavljale sa svojom mahnitom igrom klackanja) kada mi je kroz svijest sijevnula rečenica moje Irene, carice svih carica u trezvenom gledanju na emotivne bure i smirivanju uzburkanih Drina. Izgovorena prije dobrih 13 godina, protutnjila je kroz slojeve zaborava i stvorila se meni u mislima niotkud, s misijom da me još jednom izvuče iz usijanosti mojih previranja.

Slušala me tada po stoti put, uznemirenu i izmorenu vlastitim pregovorima u glavi oko identične priče: napraviti ili ne napraviti, da – ne, hoću – neću, idem – ma ipak ne. Nekad volim pomisliti da joj je dozlogrdilo slušati me, ali svoju je misao izgovorila tako jednostavno i lako, nimalo iritirana mojom pričom, smireno i opušteno, da je naprosto teško povjerovati da ju je rekla samo da me ušutka.

„Što se mučiš, znat ćeš.“

Sjećam se tišine koja je nastala dok su riječi ostale odzvanjati po prostoriji. Sjećam se kako je stajala na vratima kuhinje svojeg jednosobnog stana nonšalantno utrljavajući kremu za ruke, dok sam ja sjedila na rubu njezinog kreveta s nogama podvučenim pod sebe i pogleda uprtog u nju. Sjećam se i kako sam koju sekundu kasnije procijedila pitanje: „Kako to misliš, znat ću?“

„Tako fino“, odgovorila je. „Znat ćeš. To što se još uvijek mučiš pitanjima što učiniti znači da ne znaš, znači da nije vrijeme da djeluješ, znači da se trebaš primiriti tu gdje jesi. Ne mijenjati ništa. Kada dođe vrijeme, znat ćeš što trebaš raditi.“

I došlo je. Svaka stanica u mom tijelu vrištala je da djelujem – ostajanje na mjestu bilo je istovjetno utapanju. I znala sam, zaista sam znala što trebam raditi i u kojem smjeru trebam djelovati.

Puno me je puta ova Irenina rečenica pratila kao dobri duh, pružala mi utjehu i smirenje jer mi je uvijek davala zeleno svjetlo da budem mirna u situaciji u kojoj se nalazim, iako sa njom nisam niti zadovoljna niti sretna. Davala mi je dozvolu da čekam da odluka sazrije i da se ne mučim u tom procesu, jer sam uvijek znala da će prava odluka pokucati na moja vrata kada za nju dođe vrijeme. I učila me strpljenju, iznova i iznova, jer je čekanje da odluka sazrije proces koji zahtijeva svoje vrijeme. I zaista, ispravna je odluka uvijek pokucala na moja vrata, a ja sam joj samo s lakoćom otvarala vrata i puštala ju da me vodi, bez imalo napora.

I iako Irenine riječi nisam željela smetnuti s uma, ipak sam ih posljednjih godina nenamjerno spremila u neke čudne, zabačene kutije moje podsvijesti i pustila da na njih padne prašina. I sada kada su mi opet došle, djelovale su kao isti melem kakav su bile i prije 13 dugih godina. Skinule su teret pregovora u mojoj glavi, dozvolile su mi da mirujem u sivom prostoru dok ne dođe vrijeme spoznaje trebam li djelovati na jednu ili na drugu stranu.

„Što se mučiš, znat ćeš.“ Što god da te muči, pusti. Pritaji se tu gdje se sada nalaziš dok ti sve stanice u tijelu ne budu vrištale što trebaš učiniti. A kada dođe vrijeme, znat ćeš. Znat ćeš i da je vrijeme došlo i da trebaš djelovati, a znat ćeš i u kojem smjeru. Ako ne vjeruješ meni, vjeruj mojoj Ireni. Žena sve zna.

„Što se mučiš, znat ćeš.“ Works every time like a charm 🙂

Hvala ti, pile moje prekrasno!

Photo by: Igram se riječima
Photo by: Igram se riječima
Postala sam teta prekrasnoj curici. Da, oduvijek sam bila svjesna posebnosti te uloge no nisam očekivala da će me moment u kojem sam ugledala to malo, tek izlegnuto pile, tako izuti iz cipela. Jer značajan je taj trenutak kada svog mlađeg brata prvi puta vidiš kao oca. Još je značajniji trenutak kada shvatiš da su tvoji tata i mama postali djed i baka. Ali najznačajniji je moment kada shvatiš da si ti sam postao dio one osnovne strukture koja ju treba štititi, čuvati, maziti i paziti – da si odjednom postao jedan od onih lovaca, skakača, topova i pješaka na šahovskoj ploči, strateški razmještenih oko Dame i Kralja. Kada shvatiš da u tebi ima snage da budeš najteža artiljerija svemu što joj može naškoditi i da već u idućem trenutku postaneš najveća tegla pekmeza koju će razmazivati kako god poželi svojim šarmom i smiješkom. Kud ona okom, tud ja skokom. Jer ja sam tu da je razmazim, ima tko će ju odgajati 🙂

I čaroban je taj trenutak kada shvatiš da je tvoje rame postalo jedno od rijetkih ramena na kojem se osjeća sigurno da zaspi i čvrsto spava. Iako to ne može pojmiti na niti jedan način koji mi, odrasli ljudi, volimo zvati svjesnim – ona osjeća da je na tom mjestu sigurna da se opusti, prepusti i osjeća zadovoljno. To je prava snaga ljubavi, zar ne?

Hvala ti, pile moje prekrasno!

Svijest, a ne vrijeme, liječi sve rane

healing

Sjećaš se krvavih, izderanih koljena s jedno pet, šest godina? ‘Proći će dok se udaš’, jesu li to i tebi govorili?

Sjećaš li se prvog slomljenog srca tamo negdje u sedmom, osmom osnovne? ‘Vrijeme liječi sve rane’, jesu li to i tebi rekli? Pa si čekala upise u srednju da bi bila ‘daleko od očiju – daleko od srca’, kada je onih nekoliko tramvajskih stanica trebalo napraviti svu razliku između života punog boja i sive gorčine koju si vezivala uz kvartovsku ulicu u kojoj si svjedočila njegovom poljupcu s curom iz 8. A? ‘Ma on je budala, a ona je totalno bezveze’, jesu li ti to bile riječi kojima su te tješili?

Naučili su nas da bježimo, jel da? Naučili su nas da pustimo zubu vremena da izgrize snagu žarećih iglica koju daje osjećaj nemoći, propuštene prilike, napravljenog zajeba, tuge zbog gubitka. Naučili su nas da pravdamo stvari okolnostima koje su nas zadesile i da idemo linijom lakšeg otpora uviđajući tuđe greške i mane u tim okolnostima, ne preispitujući svoju odgovornost u njima, zar ne?

Jesu li nas samo učili ili su nas i naučili?

Znaš što ja mislim? Da vrijeme ne liječi ništa. Da, vrijeme poveže tkivo u ožiljak. Da, vrijeme ublaži intenzitet. Da, vrijeme te nauči prihvaćanju. Ali vrijeme ne liječi ništa, a najmanje tugu zbog pogrešnih riječi koje su ostale odjekivati u zraku, bez objašnjenja. Ne liječi krivnju i zajebe zbog kojih se noću u 2:57 min probudiš sa žarećom kuglom u želucu zbog koje više ne možeš zaspati. Ne liječi dugotrajne tišine, u kojima se u tvojoj glavi vrte isti monolozi, bez pravog sugovornika koji može dati svoju perspektivu i odgovore na beskrajna pitanja. Ne liječi bijes zbog izdaje. Ne liječi izgubljeno samopouzdanje zbog slomljenog srca. Ne liječi čežnju. Ne liječi, ne liječi… sigurna sam da imaš svoju vlastitu listu koju vrijeme još nije izliječilo.

Svijest i spoznaja, e to su lijekovi. Ne sintetski, na recept, koji prekriju simptome i zatome bol. Ovo su oni životni lijekovi, koji prvo na površinu istjeraju sve simptome bolesti. Samo svijest i proces spoznaje liječe ono što bi mi voljeli da izliječi vrijeme.

Svijest o vlastitim manama i vlastitoj odgovornosti – u postupcima, u odnosima, u životnim odabirima. Preuzmi ju.

Svijest o lekcijama koje si trebala naučiti. Možda se osjećaš ‘ni krivo ni dužno’, ali svaka situacija nosi svoju lekciju i svoj blagoslov. Nauči ju.

Svijest o oprostu. Da oprostiš drugima i, najviše od svega, da oprostiš sebi. Oprosti.

Svijest o prihvaćanju – onoga što ne možemo promijeniti. Onoga što jest. Mnogo puta nije lako, baš nimalo. Udahni zraka i daj si vremena jer prihvaćanje ponekad traje. Prihvati.

Svijest o otpuštanju – za neke stvari bismo željeli da su ispale drugačije, zar ne? Ali nisu. Prihvati, otpusti i dozvoli da ti nove stvari uđu u život.

Svijest o vlastitim demonima. Eh, ovo je poglavlje za sebe. Ovi isplivavaju kroz one tvrdokorne, teške životne situacije za koje imaš osjećaj da ti se stalno ponavljaju. Eee, ove spoznaje su najteže. Ove bismo najradije stavljali pod tepih i upirali prstom u sve druge ljude osim u sebe. Ali baš ovdje je najvažnije prepoznati lekciju, preuzeti odgovornost, prihvatiti da ne možeš promijeniti što je bilo, ali da možeš promijeniti kako će biti ubuduće i preuzeti odgovornost za akciju da to zaista i učiniš. Treba oprostiti sebi, oprostiti drugima u procesu, otpustiti sve što je bilo i dozvoliti da uđe novo, kako nova Ti i zaslužuješ. Prepoznaj lekciju, preuzmi odgovornost, prihvati, oprosti i otpusti. Nije lako, ali ti to možeš jer smo sami odabrali baš te izazove da se s njima nosimo.

Svijest i spoznaja liječe sve rane, a ne vrijeme. I to ne znači da spoznaja ne zahtijeva vrijeme – itekako ga zahtijeva. Svi mi trebamo i imamo to pravo da naša spoznaja dođe u vrijeme koje je potrebno nama samima, bez obzira koliko dugo proces traje. Samo ne očekuj da će vrijeme odraditi išta, ako sve što si ti učinila jest to da si pustila da vrijeme protekne.

Budi Ti, svi drugi već su zauzeti

be yourself

Jesi li dovoljno dugo radila posao koji te ne ispunjava da si zaboravila što te nekad jako veselilo? Jesi li ikad bila u vezi u koju si uronila toliko žestoko da si shvatila da već dugo vremena ne znaš tko si bez nje? Jesi li živjela rutinu tako dugo da shvatiš da to nije rutina koju bi sama sebi stvorila već splet okolnosti i situacija koje su te naprosto dovele do te točke? Jesi li slušala nečije savjete i upute jer sama nisi znala bolje, da bi nakon puno vremena shvatila da ne živiš svoj život već život po uputama? Jesi li došla do 35 – 40 – 45 godine i osjećala da trebaš novi početak, a nemaš ideje kakav niti odakle početi? Da li ti je poznat osjećaj kada se već neko vrijeme jutrom budiš i pitaš: „Čekaj, jesam li ovo ja?“

Nije bitno što od ovog jesi ili nisi osjetila. Nešto jesi, nešto nisi. Ali ako ovo i dalje čitaš, poznato ti je zadnje pitanje.

Stvori svoju kuglu radosti. Zamisli ju žarkih i prekrasnih boja, živu i svjetleću i smjesti je u želudac, ispod srca. Stavi u nju svoju radost, smijeh i živost. Svaki pogled, osmijeh, dodir koji te promijenio, uzdrmao. Tatin zagrljaj. Mamino ohrabrenje. Bratovu zaštitu. Sestrin razgovor. Najdraže knjige. Ples, prijatelje, vino, solo večer pod dekicom sa kokicama i dobrim filmom. Rolanje i muziku u ušima. Dobar tulum, ONU Novu godinu, prekrasno putovanje na kojem si otkrila neku novu svježinu. Ponos nakon prvog ispita, diplome, položenog vozačkog, kupljenog auta. Polovnog, ali zbog toga je još i slađi. Svoj prkos koji te čini snažnom. Žuljeve na rukama i sreću nakon farbanja zida. Ključeve od vlastitog stana. Olakšanje nakon uspješno odrađene prezentacije od koje si zazirala i umirala od straha. More i galebove, ako ih voliš. Sto propuštenih poziva onaj dan kada ti je mobitel ostao kod kuće, kada si se na kraju dana osjetila blagoslovljenom zbog broja ljudi koji su te željeli čuti. Onaj osjećaj da si potrebna dok grliš prijateljicu koja plače zbog svoje težine. Svrhovitost koju si osjetila kada si je utješila. Psa, mačku, konja koji ti je stao na nogu i kojem si glavu gurala u vrat. Vještinu koja te čini drugačijom od ostalih. Sjećanje na povjetarac i toplu ljetnu večer kada te prvi put poljubio i kada si bila mirna, spokojna, sretna. Umor nakon dobro odrađenog dana. Ono što samo ti nazivaš pjevanjem kad pojačaš najdražu pjesmu na radiju. Moment kada si shvatila da si ti njemu isto što i on tebi. Trenutak kad si svladala strah od kojeg su ti se odsijecale noge. Baku koja te zazivala sa „janje“ i djeda koji ti je poskrivečki gurao novac u ruku. Za sladoled, da tata i mama ne vide. Ono kako si plesala ono ljeto kad si bila najslobodnija, najrazuzdanija, najsretnija.

Sve to stavi unutra. I još štošta svoga, što te čini tvojom. Stavi to u svoju kuglu autentičnosti i zamisli ju kako isijava boje iz tvoje nutrine i odašilje ih negdje daleko u svemir, da se iste takve boje vrate natrag u kuglu i još ju više ispune.

I kad se pitaš tko si ti, vrati se svojoj kugli i duboko udahni. Pitaj ju: „Da li je ovo ono što bi autentična ja sada napravila? Da li bi moja kugla primila ovo iskustvo k sebi?“
I slušaj što ti odgovara.

Nedavno sam pročitala: „Budi Ti jer svi drugi već su zauzeti.“ A ja kažem budi Ti i ostani Ti. Jer to je jedino što ćeš uvijek znati 100% biti.

Voljeti se otvorenih očiju

Sinoć sam završila čitanje knjige ovog naslova. Odlična knjiga, preporučam je svakome tko želi saznati više o dinamici partnerskih odnosa, idejama, vjerovanjima i očekivanjima koje unosimo u njih, greškama koje pritom činimo i mogućnostima koje su nam otvorene da dinamiku odnosa promijenimo.

U posljednjih sam se par godina prilično bavila ovom temom – iskustveno 🙂 ali i kao čitatelj svega onoga što mi je moglo pojasniti vlastite obrasce koje sam ispoljavala kroz partnerski odnos. I jedna se misao ponavljala u svemu što sam čitala, iznova i iznova: svaki odnos u kojem se nalaziš zrcali tebe samoga. Svi problemi koji se u odnosu javljaju isplivavaju jer govore o skrivenim dijelovima tvoje osobnosti na koje si preosjetljiv i koje nisi razriješio sa samim sobom. Tvoj partner je zrcalo koje ti ukazuje na dijelove tebe, a koji bi ti bez njega ostali skriveni. Svaki problem i svaki konflikt prilika je da se suočiš sam sa sobom, a ne da promijeniš osobnost i osobu s druge strane. A to je ono što najčešće želimo učiniti, zar ne?

Da budem brutalno iskrena (a tome i služi ovaj blog), svaki moj partner u meni je budio nesigurnost da nisam dovoljna i da sam lako zamjenjiva. Ne bi to čovjek na prvu za mene rekao, s obzirom da sam uvijek ostavljala dojam glasne i prilično samopouzdane osobe. Pa ipak, kad bih naletjela na onu rijetku osobu kojoj sam se iskreno željela približiti i kad bih si dozvolila da postanem ranjiva, u meni se uvijek javljao onaj sveprisutni strah da će se naći jedna bolja od mene i da će se On s velikim o okrenuti i otići. Pa sam onda izvodila i niz gluposti i svađa koje su nicale iz moje nesigurnosti, a ne iz stvarne situacije u kojoj smo se mi kao par nalazili. U konačnici, niti jedan se nije okrenuo i otišao jer sam u oba slučaja to učinila ja: uvjerila sam se da je On s velikim o pogrešna osoba za mene (i bili su pogrešni za mene, ali iz potpuno drugih razloga). A zatim se pojavio ON sa velikim o i n i s njim sam shvatila da je prevelika slučajnost da se povijest i moji obrasci ponavljaju po treći put…  I tada sam počela uviđati da sam ja tlo iz kojeg buja nesigurnost, a ne osoba s druge strane. On je samo vrlo jasno zrcalio ono što se bez njega u jednadžbi baš nikako drugačije ne bi moglo iz mene ispoljiti.

Nije lako suočiti se sa svojom nutrinom i još uvijek nisam uspjela shvatiti što je to u mome životu potaklo nesigurnosti koje me svaki put dovedu do nekih obrazaca ponašanja na koje nisam ponosna. Nije lako kopati po području na kojem nikada nisi pronašao mir i zbog kojeg si utabao bezbrojne putove kojima od tamo bježiš glavom bez obzira. Ali onda ti život pošalje osobu koja te konstantno vraća natrag na to mjesto, kako bi upravo ondje sakupio svu hrabrost ovoga svijeta, suočio se sa strahom i pronašao ultimativni mir nakon kojeg više niti jedna osoba neće moći zrcaliti taj tvoj aspekt.

Problem u odnosima nastaje jer obje strane imaju ovakvo mjesto – mjesto puno vlastitih demona i koje će vjerojatno cijeli život biti mjesto na kojem će biti potrebna ogromna samokontrola, tolerancija i strpljenje da bi se na njemu moglo zadržati duže vrijeme, bez paranoičnih nuspojava. I problem nastaje kada ljudi nisu svjesni da problemi u odnosu ne počinju od druge strane već od samoga sebe i s vlastitog mjesta demona.  Bez takve svijesti krenu predbacivanja, okrivljavanja… A upravo je to trenutak kada se treba pitati: čime sam ja pridonio ovakvoj situaciji? Što ja imam za naučiti iz nje? Kojeg dijela sebe se ja bojim i koji dio sebe ja trebam osvijestiti i promijeniti?

Problem se produbljuje u situaciji kada među ljudima koji su u odnosu ne postoji dovoljno strpljenja/razumijevanja/vjere/želje/tolerancije/ljubavi/kapaciteta (ne moraju nedostajati sve ove stavke, nekad je dovoljno da fali jedna) da stave dobrobit osobe koju vole na prvo mjesto, kada njihovo vlastito mjesto demona postaje važnije od mjesta demona druge strane. Jer potrebna je velika svijest i hrabrost priznati sam sebi koje to tvoje manjkavosti tvoj partner zrcali, no potrebna je velika ljubav prema drugoj osobi i prema vas dvoje kao paru da bi se pružilo adekvatno razumijevanje, podrška i siguran prostor u kojem obje osobe mogu nadići svoje demone i skupa nastaviti rasti i razvijati se.

Kaže se da riječ odnos (relationship) u svojoj srži potječe od latinske riječi relatio što znači ponovni povratak, mogućnost da se povežeš iznova i iznova. Ljudi su u odnosu dok god se uspijevaju povezati iznova i iznova. Kada se ljudi uspiju ponovno povezati, nakon što se sukobe iz mjesta vlastitih demona, to je put prema pravoj bliskosti i prihvaćanju kojem, gledano iz mojih cipela, naprosto nema alternative. Koliko god bilo bolno stajati na mjestu vlastitih demona, ovakva bliskost je tako prekrasna nagrada nakon koje se samo može reći: vrijedilo je!

Za to je potrebna snaga voljenja druge osobe otvorenih očiju, percipiranja svojih i njezinih mana bez okrivljavanja i otvorenost prema ponovnom povezivanju i vraćanju u bliskost. U konačnici, iza tih vrata stoji svijet prepun mogućnosti i ljepote. I zato nam svima želim takvu snagu, hrabrost i malo sreće da volimo sebe i drugu osobu širom otvorenih očiju…

 

P.S. Za one koji žele pročitati knjigu 🙂

Ne srami se svoje priče, ona je nekome inspiracija

inspire

O koliko li sam samo puta pomislila da previše pričam, da se prelako otkrivam i da prebrzo stavljam svoje karte na stol! Da sam svaki put kad sam pomislila da bih možda trebala zašutjeti stavila kunu u kasicu, sakupila bi se tu lijepa oročena štednja.

I zaista, nikad mi nije bilo teško pričati o iskustvima koja su iza mene ili tek trebaju doći, stvarima koje su me definirale, povrijedile, razveselile, osnažile. Stvarima koje me usrećuju, kojih se bojim ili koje ne razumijem. Unatoč brojnim savjetima koliko se treba davati i u kojem se svjetlu treba prikazati, ja sam vječito nosila srce na rukavu i puštala da mi na čelu piše što mislim o svijetu i poretku. I uvijek govorila ono što drugi uglavnom samo misle.

I bila sam okružena ljudima koji su svoje istine držali duboko sakrivene, iz kojih si misli i osjećaje morao izvlačiti, moliti i pregovarati kao što se s malim djetetom pregovaraju još tri zadnja zalogaja. I koji su vjerovali da se njihove priče drugih ne tiču i da su njihove stvari samo njihove. I uvijek me fasciniralo kako uspijevaju tako kruto vjerovati da su njihova iskustva unikatna i da pripadaju samo njima kada u istom momentu tisuće ljudi prolaze kroz isto iskustvo (i prolazili su tisućama godina prije nas). Da, svatko je svoje iskustvo doživio drugačije, ali nije li poanta da baš te doživljaje razmijenimo i steknemo neki novi uvid i neko novo razumijevanje? Uvijek me fasciniralo kako uspijevaju na univerzalne ljudske emocije stavljati pečat strogo čuvane tajne, zatvarajući se tako od svijeta i čak možda, od suosjećanja i simpatije.

I bila sam okružena ljudima kojima je trebalo vrijeme – da se prilagode, opuste, povjeruju. Sumnjičavi i oprezni, kao da su trebali par dokaza da si osoba od povjerenja, osoba kojoj smiju povjeriti svoje intimne priče. I onda bi se opustili, otpuštajući otpor i polako se otkrivajući.

I bila sam okružena ljudima koji su svoje priče preuveličavali, davali im ton žrtve ili pobjednika ili vječitog ratnika. Ljudima koji su bez kriterija čekali prvog čovjeka koji je voljan slušati njihove verzije istina i konstantna razglabanja. Ta su se razglabanja uglavnom vrtjela u istome krugu jer nikad nisu dobila privilegiju sagledavanja iz nekog drugog kuta. Nakon što bi takve priče potrošile svog slušatelja, čekale su na novog koji će (ovaj put možda spremnije) hraniti tonalitet u kojem su ispričane i ego njihovih kreatora. Ovakve sam ljude brzo naučila vješto izbjegavati, a s vremenom su oni počeli izbjegavati mene – moja ih energije više nije dovoljno hranila.

A bila sam okružena i ljudima koji su ostavljali dojam tvrdih oraha, sa čvrsto čuvanim nutrinama i s naizgled pokeraškim licima. Oni bi se mudro osmjehivali i lagano kimali glavama, mirno gledali pronicljivim očima, a tihi i odmjereni glasovi uglavnom se ne bi podizali čak ni kada bi tenzije u prostoriji značajno porasle. Ovakvi su ljudi obično čekali – da dođe moment kada si spreman čuti ono što ti imaju za reći i tada bi ti, bez imalo otpora, ponudili pravo bogatstvo svojih intima i mudrih saznanja. I te su pouke zaista imale snagu jer su dolazile kao kruna dugogodišnjih probijanja kroz smisao i besmisao, kroz patnju i sjajne trenutke, poraze i pobjede. Ovakve sam ljude mogla i znala slušati satima i nikad, ali baš nikad nije bilo važno koje su dobi, spola, vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Od takvih sam ljudi upijala i učila, zahvaljujući nebu što mi ih je poslalo jer bi dugo, dugo nakon što bismo se rastali shvatila da ih nosim sa sobom i da su svojom pričom ti, ponekad i neznanci, postali dio mene, a njihove riječi moje najcitiranije mudrosti.

I onda, bila sam sama sa sobom i okružena šačicom ljudi sebi sličnima – koji smo s lakoćom iznosili svoje priče onome tko ih je želio čuti. Ne zato što one trebaju dijeljenje već zato što nikad nismo osjećali sram od njih. I zato što nas je pričanje oslobađalo, ohrabrivalo, nudilo nove uvide i razumijevanja, učilo novim načinima, zbližavalo, činilo iskrenim i autentičnim ljudima.

I prije svega, zato što smo znali da naše pobjede i porazi mogu inspirirati nekog drugog, dati mu snagu i vjeru da ishodi neku svoju pobjedu. Jer koja je poanta od svih naših bitki, poraza i pobjeda, ako za sebe zadržimo načine na koje smo te bitke izborili i škole koje su nas promijenile?

Stisnuti zube i otići ili stisnuti zube i ostati?

voice

„Što sam stariji, to sam sretniji i zadovoljniji. Nisam vjerovao da se život rola na taj način, ali zaista je tako. Zna to svatko tko je uzeo metlu i iz života pomeo sve što ne valja.“

Upravo sam pročitala ove riječi i upravo razmišljam o metli i metenju onoga što u životu ne valja. I u pravu je Šalković, treba pomesti i dvorište i kuću, a i iskustva i ljude koji ti u životu više ne trebaju. I treba to znati i moći jer ako ćemo onako iskreno – ne idu uvijek te stvari k’o od šale. Ali kad imaš onaj mir u duši da praviš prostor za novo, bolje i ljepše, onda te vodi ona neka nadljudska snaga koja ne crpi energiju već upravo suprotno: daje ti i nju i snagu i smjer i vodstvo. Bude ti i teško, ali znaš da tako treba biti i onda hrabro nastavljaš dalje i svakim korakom znaš da činiš ispravnu stvar.

No što je s onim ljudima i iskustvima za koje naprosto nemaš taj osjećaj? Koji su toliko prožeti kontradikcijom kojoj ni sam ne nalaziš ni logično ni nelogično objašnjenje, ekstremima, prekrasnim momentima koji se brzinom munje pretvore u grubu svađu za koju se osjećaš podjednako kriv koliko i nedužan i nemoćan spriječiti je? Što je s onim pričama za koje u momentu kad pomisliš „E sad mi je dosta, odoh!“ pa odeš, osjetiš takvu neopisivu prazninu na onim drugim mjestima koji su bili tako prekrasno ispunjeni da ti nije jasno kako ti je palo na pamet išta drugo osim ostati?

Što je s onim pričama u kojima vježbaš toleranciju i strpljenje i ljubav jer vidiš da suprotna strana radi to isto, samo da bi u jednom danu iz obje osobe izletjeli oni mutanti iz prošlog posta i međusobno se tako potukli da se ne jedno od vas, nego oboje, osjećate poraženo i bezidejno od kuda sada opet krenuti čistiti nered?

Što je s takvim pričama? Kada se odlazak čini kao odustajanje za koje osjećaš da ne valja, da ništa nije imalo smisla ako sad odustaneš, a ostajanje troši energiju koja te sprečava da živiš punim plućima? Što je s pričama kada se osjećaš dijelom nekog začaranog kruga kojeg ne možeš objasniti nikako drugačije nego nekim karmičkim dugovima i školama za koje, s druge strane, više ne možeš prokljuviti čemu te trebaju naučiti?

Kako pomesti ove priče? Kako napraviti prostor za nešto novo kad ne znaš da li to novo treba biti potpuna novost ili renovirani odnos ljudi kojima je stalo ali zbog xxxx razloga još nisu uspjeli pronaći načina da se uklope u zajednički put?

Treba li stisnuti zube i otići ili treba stisnuti zube i ostati?