Ne srami se svoje priče, ona je nekome inspiracija

O koliko li sam samo puta pomislila da previše pričam, da se prelako otkrivam i da prebrzo stavljam svoje karte na stol! Da sam svaki put kad sam pomislila da bih možda trebala zašutjeti stavila kunu u kasicu, sakupila bi se tu lijepa oročena štednja.

I zaista, nikad mi nije bilo teško pričati o iskustvima koja su iza mene ili tek trebaju doći, stvarima koje su me definirale, povrijedile, razveselile, osnažile. Stvarima koje me usrećuju, kojih se bojim ili koje ne razumijem. Unatoč brojnim savjetima koliko se treba davati i u kojem se svjetlu treba prikazati, ja sam vječito nosila srce na rukavu i puštala da mi na čelu piše što mislim o svijetu i poretku. I uvijek govorila ono što drugi uglavnom samo misle.

I bila sam okružena ljudima koji su svoje istine držali duboko sakrivene, iz kojih si misli i osjećaje morao izvlačiti, moliti i pregovarati kao što se s malim djetetom pregovaraju još tri zadnja zalogaja. I koji su vjerovali da se njihove priče drugih ne tiču i da su njihove stvari samo njihove. I uvijek me fasciniralo kako uspijevaju tako kruto vjerovati da su njihova iskustva unikatna i da pripadaju samo njima kada u istom momentu tisuće ljudi prolaze kroz isto iskustvo (i prolazili su tisućama godina prije nas). Da, svatko je svoje iskustvo doživio drugačije, ali nije li poanta da baš te doživljaje razmijenimo i steknemo neki novi uvid i neko novo razumijevanje? Uvijek me fasciniralo kako uspijevaju na univerzalne ljudske emocije stavljati pečat strogo čuvane tajne, zatvarajući se tako od svijeta i čak možda, od suosjećanja i simpatije.

I bila sam okružena ljudima kojima je trebalo vrijeme – da se prilagode, opuste, povjeruju. Sumnjičavi i oprezni, kao da su trebali par dokaza da si osoba od povjerenja, osoba kojoj smiju povjeriti svoje intimne priče. I onda bi se opustili, otpuštajući otpor i polako se otkrivajući.

I bila sam okružena ljudima koji su svoje priče preuveličavali, davali im ton žrtve ili pobjednika ili vječitog ratnika. Ljudima koji su bez kriterija čekali prvog čovjeka koji je voljan slušati njihove verzije istina i konstantna razglabanja. Ta su se razglabanja uglavnom vrtjela u istome krugu jer nikad nisu dobila privilegiju sagledavanja iz nekog drugog kuta. Nakon što bi takve priče potrošile svog slušatelja, čekale su na novog koji će (ovaj put možda spremnije) hraniti tonalitet u kojem su ispričane i ego njihovih kreatora. Ovakve sam ljude brzo naučila vješto izbjegavati, a s vremenom su oni počeli izbjegavati mene – moja ih energije više nije dovoljno hranila.

A bila sam okružena i ljudima koji su ostavljali dojam tvrdih oraha, sa čvrsto čuvanim nutrinama i s naizgled pokeraškim licima. Oni bi se mudro osmjehivali i lagano kimali glavama, mirno gledali pronicljivim očima, a tihi i odmjereni glasovi uglavnom se ne bi podizali čak ni kada bi tenzije u prostoriji značajno porasle. Ovakvi su ljudi obično čekali – da dođe moment kada si spreman čuti ono što ti imaju za reći i tada bi ti, bez imalo otpora, ponudili pravo bogatstvo svojih intima i mudrih saznanja. I te su pouke zaista imale snagu jer su dolazile kao kruna dugogodišnjih probijanja kroz smisao i besmisao, kroz patnju i sjajne trenutke, poraze i pobjede. Ovakve sam ljude mogla i znala slušati satima i nikad, ali baš nikad nije bilo važno koje su dobi, spola, vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Od takvih sam ljudi upijala i učila, zahvaljujući nebu što mi ih je poslalo jer bi dugo, dugo nakon što bismo se rastali shvatila da ih nosim sa sobom i da su svojom pričom ti, ponekad i neznanci, postali dio mene, a njihove riječi moje najcitiranije mudrosti.

I onda, bila sam sama sa sobom i okružena šačicom ljudi sebi sličnima – koji smo s lakoćom iznosili svoje priče onome tko ih je želio čuti. Ne zato što one trebaju dijeljenje već zato što nikad nismo osjećali sram od njih. I zato što nas je pričanje oslobađalo, ohrabrivalo, nudilo nove uvide i razumijevanja, učilo novim načinima, zbližavalo, činilo iskrenim i autentičnim ljudima.

I prije svega, zato što smo znali da naše pobjede i porazi mogu inspirirati nekog drugog, dati mu snagu i vjeru da ishodi neku svoju pobjedu. Jer koja je poanta od svih naših bitki, poraza i pobjeda, ako za sebe zadržimo načine na koje smo te bitke izborili i škole koje su nas promijenile?