I čaroban je taj trenutak kada shvatiš da je tvoje rame postalo jedno od rijetkih ramena na kojem se osjeća sigurno da zaspi i čvrsto spava. Iako to ne može pojmiti na niti jedan način koji mi, odrasli ljudi, volimo zvati svjesnim – ona osjeća da je na tom mjestu sigurna da se opusti, prepusti i osjeća zadovoljno. To je prava snaga ljubavi, zar ne?
Hvala ti, pile moje prekrasno!
Jesi li dovoljno dugo radila posao koji te ne ispunjava da si zaboravila što te nekad jako veselilo? Jesi li ikad bila u vezi u koju si uronila toliko žestoko da si shvatila da već dugo vremena ne znaš tko si bez nje? Jesi li živjela rutinu tako dugo da shvatiš da to nije rutina koju bi sama sebi stvorila već splet okolnosti i situacija koje su te naprosto dovele do te točke? Jesi li slušala nečije savjete i upute jer sama nisi znala bolje, da bi nakon puno vremena shvatila da ne živiš svoj život već život po uputama? Jesi li došla do 35 – 40 – 45 godine i osjećala da trebaš novi početak, a nemaš ideje kakav niti odakle početi? Da li ti je poznat osjećaj kada se već neko vrijeme jutrom budiš i pitaš: „Čekaj, jesam li ovo ja?“
Nije bitno što od ovog jesi ili nisi osjetila. Nešto jesi, nešto nisi. Ali ako ovo i dalje čitaš, poznato ti je zadnje pitanje.
Stvori svoju kuglu radosti. Zamisli ju žarkih i prekrasnih boja, živu i svjetleću i smjesti je u želudac, ispod srca. Stavi u nju svoju radost, smijeh i živost. Svaki pogled, osmijeh, dodir koji te promijenio, uzdrmao. Tatin zagrljaj. Mamino ohrabrenje. Bratovu zaštitu. Sestrin razgovor. Najdraže knjige. Ples, prijatelje, vino, solo večer pod dekicom sa kokicama i dobrim filmom. Rolanje i muziku u ušima. Dobar tulum, ONU Novu godinu, prekrasno putovanje na kojem si otkrila neku novu svježinu. Ponos nakon prvog ispita, diplome, položenog vozačkog, kupljenog auta. Polovnog, ali zbog toga je još i slađi. Svoj prkos koji te čini snažnom. Žuljeve na rukama i sreću nakon farbanja zida. Ključeve od vlastitog stana. Olakšanje nakon uspješno odrađene prezentacije od koje si zazirala i umirala od straha. More i galebove, ako ih voliš. Sto propuštenih poziva onaj dan kada ti je mobitel ostao kod kuće, kada si se na kraju dana osjetila blagoslovljenom zbog broja ljudi koji su te željeli čuti. Onaj osjećaj da si potrebna dok grliš prijateljicu koja plače zbog svoje težine. Svrhovitost koju si osjetila kada si je utješila. Psa, mačku, konja koji ti je stao na nogu i kojem si glavu gurala u vrat. Vještinu koja te čini drugačijom od ostalih. Sjećanje na povjetarac i toplu ljetnu večer kada te prvi put poljubio i kada si bila mirna, spokojna, sretna. Umor nakon dobro odrađenog dana. Ono što samo ti nazivaš pjevanjem kad pojačaš najdražu pjesmu na radiju. Moment kada si shvatila da si ti njemu isto što i on tebi. Trenutak kad si svladala strah od kojeg su ti se odsijecale noge. Baku koja te zazivala sa „janje“ i djeda koji ti je poskrivečki gurao novac u ruku. Za sladoled, da tata i mama ne vide. Ono kako si plesala ono ljeto kad si bila najslobodnija, najrazuzdanija, najsretnija.
Sve to stavi unutra. I još štošta svoga, što te čini tvojom. Stavi to u svoju kuglu autentičnosti i zamisli ju kako isijava boje iz tvoje nutrine i odašilje ih negdje daleko u svemir, da se iste takve boje vrate natrag u kuglu i još ju više ispune.
I kad se pitaš tko si ti, vrati se svojoj kugli i duboko udahni. Pitaj ju: „Da li je ovo ono što bi autentična ja sada napravila? Da li bi moja kugla primila ovo iskustvo k sebi?“
I slušaj što ti odgovara.
Nedavno sam pročitala: „Budi Ti jer svi drugi već su zauzeti.“ A ja kažem budi Ti i ostani Ti. Jer to je jedino što ćeš uvijek znati 100% biti.
Sinoć sam završila čitanje knjige ovog naslova. Odlična knjiga, preporučam je svakome tko želi saznati više o dinamici partnerskih odnosa, idejama, vjerovanjima i očekivanjima koje unosimo u njih, greškama koje pritom činimo i mogućnostima koje su nam otvorene da dinamiku odnosa promijenimo.
U posljednjih sam se par godina prilično bavila ovom temom – iskustveno 🙂 ali i kao čitatelj svega onoga što mi je moglo pojasniti vlastite obrasce koje sam ispoljavala kroz partnerski odnos. I jedna se misao ponavljala u svemu što sam čitala, iznova i iznova: svaki odnos u kojem se nalaziš zrcali tebe samoga. Svi problemi koji se u odnosu javljaju isplivavaju jer govore o skrivenim dijelovima tvoje osobnosti na koje si preosjetljiv i koje nisi razriješio sa samim sobom. Tvoj partner je zrcalo koje ti ukazuje na dijelove tebe, a koji bi ti bez njega ostali skriveni. Svaki problem i svaki konflikt prilika je da se suočiš sam sa sobom, a ne da promijeniš osobnost i osobu s druge strane. A to je ono što najčešće želimo učiniti, zar ne?
Da budem brutalno iskrena (a tome i služi ovaj blog), svaki moj partner u meni je budio nesigurnost da nisam dovoljna i da sam lako zamjenjiva. Ne bi to čovjek na prvu za mene rekao, s obzirom da sam uvijek ostavljala dojam glasne i prilično samopouzdane osobe. Pa ipak, kad bih naletjela na onu rijetku osobu kojoj sam se iskreno željela približiti i kad bih si dozvolila da postanem ranjiva, u meni se uvijek javljao onaj sveprisutni strah da će se naći jedna bolja od mene i da će se On s velikim o okrenuti i otići. Pa sam onda izvodila i niz gluposti i svađa koje su nicale iz moje nesigurnosti, a ne iz stvarne situacije u kojoj smo se mi kao par nalazili. U konačnici, niti jedan se nije okrenuo i otišao jer sam u oba slučaja to učinila ja: uvjerila sam se da je On s velikim o pogrešna osoba za mene (i bili su pogrešni za mene, ali iz potpuno drugih razloga). A zatim se pojavio ON sa velikim o i n i s njim sam shvatila da je prevelika slučajnost da se povijest i moji obrasci ponavljaju po treći put… I tada sam počela uviđati da sam ja tlo iz kojeg buja nesigurnost, a ne osoba s druge strane. On je samo vrlo jasno zrcalio ono što se bez njega u jednadžbi baš nikako drugačije ne bi moglo iz mene ispoljiti.
Nije lako suočiti se sa svojom nutrinom i još uvijek nisam uspjela shvatiti što je to u mome životu potaklo nesigurnosti koje me svaki put dovedu do nekih obrazaca ponašanja na koje nisam ponosna. Nije lako kopati po području na kojem nikada nisi pronašao mir i zbog kojeg si utabao bezbrojne putove kojima od tamo bježiš glavom bez obzira. Ali onda ti život pošalje osobu koja te konstantno vraća natrag na to mjesto, kako bi upravo ondje sakupio svu hrabrost ovoga svijeta, suočio se sa strahom i pronašao ultimativni mir nakon kojeg više niti jedna osoba neće moći zrcaliti taj tvoj aspekt.
Problem u odnosima nastaje jer obje strane imaju ovakvo mjesto – mjesto puno vlastitih demona i koje će vjerojatno cijeli život biti mjesto na kojem će biti potrebna ogromna samokontrola, tolerancija i strpljenje da bi se na njemu moglo zadržati duže vrijeme, bez paranoičnih nuspojava. I problem nastaje kada ljudi nisu svjesni da problemi u odnosu ne počinju od druge strane već od samoga sebe i s vlastitog mjesta demona. Bez takve svijesti krenu predbacivanja, okrivljavanja… A upravo je to trenutak kada se treba pitati: čime sam ja pridonio ovakvoj situaciji? Što ja imam za naučiti iz nje? Kojeg dijela sebe se ja bojim i koji dio sebe ja trebam osvijestiti i promijeniti?
Problem se produbljuje u situaciji kada među ljudima koji su u odnosu ne postoji dovoljno strpljenja/razumijevanja/vjere/želje/tolerancije/ljubavi/kapaciteta (ne moraju nedostajati sve ove stavke, nekad je dovoljno da fali jedna) da stave dobrobit osobe koju vole na prvo mjesto, kada njihovo vlastito mjesto demona postaje važnije od mjesta demona druge strane. Jer potrebna je velika svijest i hrabrost priznati sam sebi koje to tvoje manjkavosti tvoj partner zrcali, no potrebna je velika ljubav prema drugoj osobi i prema vas dvoje kao paru da bi se pružilo adekvatno razumijevanje, podrška i siguran prostor u kojem obje osobe mogu nadići svoje demone i skupa nastaviti rasti i razvijati se.
Kaže se da riječ odnos (relationship) u svojoj srži potječe od latinske riječi relatio što znači ponovni povratak, mogućnost da se povežeš iznova i iznova. Ljudi su u odnosu dok god se uspijevaju povezati iznova i iznova. Kada se ljudi uspiju ponovno povezati, nakon što se sukobe iz mjesta vlastitih demona, to je put prema pravoj bliskosti i prihvaćanju kojem, gledano iz mojih cipela, naprosto nema alternative. Koliko god bilo bolno stajati na mjestu vlastitih demona, ovakva bliskost je tako prekrasna nagrada nakon koje se samo može reći: vrijedilo je!
Za to je potrebna snaga voljenja druge osobe otvorenih očiju, percipiranja svojih i njezinih mana bez okrivljavanja i otvorenost prema ponovnom povezivanju i vraćanju u bliskost. U konačnici, iza tih vrata stoji svijet prepun mogućnosti i ljepote. I zato nam svima želim takvu snagu, hrabrost i malo sreće da volimo sebe i drugu osobu širom otvorenih očiju…
P.S. Za one koji žele pročitati knjigu 🙂
On je govorio da uvijek na nju mora paziti. A onda je otišao, tog ružnog ponedjeljka, iznenada i nenajavljeno, ali ne prije nego što je otišao po kruh i njenu najdražu mliječnu kiflu. „Pa zašto ih stalno nosiš?“ pitala bi ona. „Pa zato što ih voliš“, on bi odgovorio. I s dvoje odrasle djece, unukom i drugim na putu, tek započetim mirovinskim statusom, bili su puni ljubavi jedno za drugoga i puni istinske životne radosti i veselja koje su željeli živjeti posebno sada kada su poslove stavili pod ključ. „Zaradit ću nam taman dovoljno da imamo za benzin, a onda kud hoćemo. Samo nek’ si ti meni sretna.“
I svakog od nas to čeka, gubitak nekog svog i velikog i bez koga je život apsolutno nezamislivo mjesto. O čijem gubitku nikad nismo razmišljali, jer je njegov odlazak toliko nestvaran i apstraktan da se jedino može dogoditi nakon što mi odemo. I da, to je život i svi smo ga iskusili ili tek hoćemo. I svaka vrsta rastanka ima svoju težinu, no posebno me pogode nagli i neočekivano preuranjeni rastanci ljudi kod kojih odanost nije izblijedjela unatoč godinama, kod kojih se riječ ljubav ne izgovara posprdno i kod kojih dodiri nisu zamijenjeni hladnom distancom. I koji jedva čekaju da se djeca vrate u svoje rutine jer eto, oni vole svoju rutinu, udvoje. I nije da nisu imali svojih disbalansa, sigurno jesu; i ne tvrdim da su bili zanemarivi i da se zbog njih nisu razbijale stvari, a možda i mentalni obrasci. Ali oni su ih izbalansirali natrag, u poštovanje i ljubav. I beskrajnu privrženost.
Posebno me pogode ovakvi rastanci jer pomislim da ovaj svijet zna biti i previše surovo mjesto da bi prerano odnosio one koji nam trebaju i mogu pokazivati kako voljeti, biti nježan, kako biti otvoren prema novom i nepoznatom, kako okupljati radost i ljude oko sebe. Pogode me jer pomislim da je to vrijeme promjene koje čeka one koji ostaju ipak moglo još malo pričekati. Kao da smo mogli naučiti još malo onog dobrog i toplog, prije nego osjetimo gubitak i muku u traženju novog smisla.
Ne znam kako će izgledati svijet bez njega. Ne znam, ali znam da život uvijek pošalje smisao tamo gdje do jučer smisla nije bilo. Znam da je danas vrijeme za tugu i da je sada treba pustiti da se udomaći u duši. I tek kad se udomaći, moći ćemo je početi ne primjećivati, onako kako se ne primjećuju dobro poznate stvari. Tek tada, otvorit će se prostor u kojem odzvanjaju riječi „Ne plači jer je završilo, smij se jer se dogodilo.“ I tada će te riječi početi tješiti i stvarati novi smisao, temeljen na svemu dobrom što je iza njega ostalo.
A tebi, dobri moj, neka duša uživa u letu…
Niti duge noge, niti prekrasno lice, niti idealne proporcije – ništa, apsolutno ništa ne može zamijeniti onaj samouvjereni osmijeh koji dolazi iz centra ženskog bića i koji je neovisan o stupnju obrazovanja, idealu ljepote ili životnim okolnostima. One su uvijek prekrasno sretne, šarmantno zavodljive i ljupko tužne, jer ne preispituju svoju vrijednost u odnosu na druge ljude, okolnosti, situacije. Njihova vrijednost je početak i kraj svega, a pored njih su muškarci koji ih točno tako vole i gledaju. Ti muškarci ne znaju ne cijeniti tu vrijednost, ne poznaju alternative jer im alternative nisu dane.
Poznajem neke od ovih žena. Upoznala sam i svoj osjećaj čežnje da budem jedna od njih, pa čak i dozu ljubomore u trenucima kada to nisam znala biti. Poznajem i one koje su shvatile koliko je važno naučiti vrijediti samoj sebi, bez isprika, bez objašnjenja, bez iznimaka. Upoznala sam i suze i trud da se razbiju obrasci koji su nas naučili da selo ipak zna bolje od nas samih. Ili onaj tamo frajer. Ili ovaj jedan i jedini Mr. Big, „zjenica mog oka“ kako ga je zvala moja draga prija. Okus razbijanja tih obrazaca i samoj mi je još jak u ustima. I još uvijek se spotičem. Ali sam svaki dan sam sve bliže toj svojoj ženi bez isprike.
Biti svoja bez isprike ne znači ne plakati već voljeti sebe dok plačeš. Biti svoja bez isprike znači istresti ljutnju na stol onda kada je to potrebno, bez straha da ćeš u nečijim očima izgledati histerično. Biti svoja bez isprike znači slušati što ti govori tvoj unutarnji glasić, koliko god slab on bio, i poslušati ga i krenuti suprotno od “pravog” smjera koji selo zagovara. Znači prepoznati da je pravo samo ondje gdje tvoje srce kaže da trebaš skočiti, jer selo ne plaća tvoje račune pa onda niti ne treba govoriti koliko visoki ti računi smiju biti. Biti svoja bez isprike znači prihvatiti sebe nesigurnu, sve napravljene zajebe i ispade jer znaš da si u tom trenutku napravila najbolje što si mogla i znala. Biti svoja bez isprike znači izgovoriti ispriku, ali i očekivati ju kada je potrebna. Biti svoja bez isprike znači otići od svega što ti više ne hrani dušu, bez isprike. Biti svoja bez isprike znači lavovski se boriti za ono što ti hrani dušu, posebno onda kada selo misli da je to besmisleno i van svake pameti. Biti svoja bez isprike znači prestati se boriti kada osjetiš da je borba besmislena, posebno onda kada selo kaže bori se. Znači čekati kada osjećaš da treba čekati i otići kada izgubiš volju za čekanjem.
Kako prepoznati taj trenutak? Ja ga prepoznajem želucem. Kad u želucu nema mučnine, znam da je to ono što moram raditi. Čak i kada umirem od straha jer je mir u želucu došao od odabira koji je drugačiji od uobičajenog i društveno propisanog, koji je nov i nepoznat. Na koji će okolina itekako odmahnuti glavom i imati što za reći. Ali neka pričaju ako ih to veseli. Kako kaže Martina Mlinarević Sopta, carica čije me riječi nadahnjuju – jebo selo. Nisi se zbog sela ni rodio.
Rodio si se da slušaš sebe i radiš stvari zbog kojih se tvoja duša igra.
Igram se riječima 