Nedavno mi je čitatelj ovog bloga (hvala Vladimire :)) rekao da od ovog bloga napravim svojevrsnu mapu svog života; da pišem o tome kamo želim putovati, kako se želim osjećati, da pričam o stvarima koje želim doživjeti. I sama mislim da svatko od nas treba razmišljati i pričati isključivo o stvarima koje želi, treba ih osjetiti i prije nego što su se ostvarile, treba ih radosno iščekivati bez trunke sumnje da dolaze – i tada će one doći. Da bi sreća došla, trebamo se uskladiti na frekvenciju na kojoj percipiramo sreću u malim i velikim stvarima, a to se neće dogoditi ako stalno prepričavamo manje i veće razloge naše nesreće, na taj ih način samo dodatno prizivajući.
I zaista sam ovaj neobičan fenomen primijetila kod sebe i oko sebe, u trenutku kada sam se dovoljno fokusirala na svoje misli i riječi i razgovore u kojima sam bila sugovornik. Mi ljudi silno želimo biti sretni, ali su nam dani ispunjeni pričama o željenoj sreći na način da stalno objašnjavamo koliko smo i zašto nesretni! Trošimo ogromnu količinu energije obrazlažući kako je ovo gdje smo sada loše, neispunjeno, bezvezno, bolno, razočaravajuće, ovakvo i onakvo… Želimo bolji posao i pričamo o tome koliko je ovaj sadašnji loš, želimo više novaca i cvilimo o minusima na računu, želimo novi auto proklinjući mjenjač u starom, želimo uviđavnijeg partnera nabrajajući njegovu nesposobnost da spusti wc dasku i frustraciju njegovim zapijanjem na šanku. Prijatelje brojimo prema količini vremena koje su proveli slušajući naše jadikovke. Opisujemo mjesta nezadovoljstva na kojima se nalazimo, razlažemo naše strahove i sumnje umjesto da opisujemo mjesta zadovoljstva i sigurnosti na kojima želimo biti. Savršeno pojačavamo frekvenciju neželjenog i onda se čudimo i frustriramo jer željeno ne dolazi. Smiješno, zar ne?
Rasprava o odsustvu željenog ne znači fokusiranje na ono što želimo, zdravlje se ne priziva razglabanjem o simptomima boleštine koje se nastojimo riješiti. I u potpunosti smo zaboravili biti kreativni opisujući iskustva koja želimo doživjeti, opisujući slatkoću sigurnosti, podrške i radosti kojom se želimo ispuniti, zamišljajući mjesta koja želimo proputovati, diskutirajući ideje koje bismo mogli isprobati, osjećajući vitalnost u zdravom tijelu… Zaboravili smo maštati jer je netko rekao da je to dječja privilegija. O kakva glupost! A ja se ne sjećam da je ijedan dobar film snimljen bez redateljeve ideje o radnji, načinu i kutu snimanja, o emociji između glumaca koju treba utjeloviti. Niti jedan film nije snimljen zato što je redatelj bio ogorčen činjenicom da do sada u svom životu nije snimio dobar film ili zato jer je razglabao o nezadovoljstvu zbog kaosa na setu. Svaki dobar film snimljen je zbog jasne vizije željenog bez obzira na sadašnje stanje, čiste namjere da se željeno stvori i nepostojanja sumnje u kreaciju zvana „ dobar film“ na kraju tog procesa.
Ima već neko vrijeme da sam osvijestila ovo o čemu pišem. Već duže vrijeme u moju se svijest duboko usadilo uvjerenje da trebam pričati i misliti samo o stvarima koje želim privući u svoje iskustvo. Kako se uvjerenje dublje usađivalo, dogodila se neobična (ili vrlo očekivana?) stvar: osjetila sam prirodnu odbojnost prema negativnim razgovorima. Moji sugovornici su se promijenili. Neki su mi izašli iz života, drugi su počeli ulaziti – otvoreniji, pozitivniji, mudriji, veseliji. Uz pozitivnije misli i ljude, moja iskustva su postala drugačija, svježija, vedrija. Počele su mi se ostvarivati želje. Da, počele su mi se ostvarivati želje!
Stare navike umiru polako, pa tako još uvijek ne znam pisati sa žarom i inspiracijom o stvarima koje želim živjeti. Još uvijek me najviše inspirira melankolija i tuga. Ali puštam ovaj prekrasni životni žar da odradi svoju magiju, da se priviknem i saživim sa njim, da mi postane životni suputnik uz kojeg ću posjetiti prekrasna odredišta koja sada ne mogu ni zamisliti. Nedavno sam pročitala da smo na ovu zemlju došli zbog strasti za životom i da je životna radost naša jedina obaveza. Kada nešto zaželimo, svemir uloži svu snagu da nam to i ostvari. Naš jedini posao je pustiti da primimo ono što nam je svemir u svojoj svemogućnosti poslao. Jednostavno, zar ne? Pa zašto da onda pružamo otpor svojim željama fokusirajući se na negativnosti koje nikako nisu na frekvenciji onih ljepota koje u svom životu želimo?
Ja idem maštati i dozvoliti svemiru da mi pošalje to što sam zamislila. A ti?
Igram se riječima 