Korak po korak

photo by: Igramseriječima

Posljednjih mi je dana teško spojiti tri riječi u suvislu rečenicu. Opet je zavladao neki kaos u meni, ali kad onako iskreno pogledam vidim da nije kaos već dobro organizirani redoslijed emocija: red tuge, red mučnine, red krivnje, red svačega nečega, red traženja smisla, red kratko pronađenog mira i onda opet ispočetka. Kao recept za lazanje.

Moj me put doveo do spoznaja koje su bitno različite od onoga u što sam vjerovala do prije samo dvije-tri godine. I o čemu sam uopće ikad prije razmišljala. Došla sam do spoznaje i duboko usađene vjere da se sve u životu događa s razlogom, da smo sami kreatori svoje sudbine i da zaista prizivamo iskustva i ljude u svoj život. Čak i kada su iskustva loša i bolna, istinski vjerujem da smo ih prizvali sami jer na nekom dubokom i podsvjesnom nivou trebamo naučiti određene lekcije. A lekcije se u životu ponavljaju dok ih ne savladamo.

I sada dolazimo do moje psovke. Smisli ju sam, ostavljam ti na volju da ovdje opsuješ onu koja je tebi baš onako najdraža i najslađa. Jer mi je pun kufer ove moje nesavladane lekcije koja mi se ponavlja zato što ne dobivam ono što želim pa sam počela vjerovati da s razlogom ne dobivam to što želim. Pa je to uvjerenje prizvalo još malo tog iskustva u moj život, nakon čega sam povjerovala da iz nekog razloga ne zaslužujem to što želim ili da se jednostavno to što želim ne treba dogoditi iz razloga koji ne razumijem. Pa sam još jače prizvala upravo to nedobivanje što me napravilo frustriranom, nakon čega je moje iskustvo počelo dolaziti iz sada frustriranog uvjerenja pa je, pogađaš, stiglo iskustvo nerealiziranih želja uz eksponencijalno raspojasanu frustraciju. Ovo frustrirajuće loše iskustvo u međuvremenu je potrošilo moju energiju i vjeru u neke lijepe stvari pa je prizvalo još malo frustrirajuće loših i, gle čuda, iscrpljujućih iskustava što je sve skupa, nakon tri godine, kulminiralo u onoj filmskoj: „Ja ovo više ne mogu…“

I sve je to moj razum osvijestio (još odavno) i ovako lijepo razložio. Dok pišem, još malo hranim to svoje loše iskustvo jer priču i dalje držim aktivnom. Ali ima jedna razlika – ovo je zadnji put da pričam ovu priču. Prekjučer sam čula riječi koje potpuno rezoniraju s onime što osjećam: najbolji način da počneš pričati novu priču je taj da jednostavno prestaneš pričati staru. I ova priča ovdje završava, baš na ovoj stranici.

Jer ono što želim neće doći k meni dok sam na iscrpljenoj, umornoj i oslabljenoj frekvenciji. Dovraga, ni Otvoreni ne svira na frekvenciji radio Antene i nikada se nisam čudila zašto na frekvencijama Otvorenog ne čujem pjesmu s Antene. I ne, nema onoga „Daj mi prvo ono što želim, pa ću se ja prebaciti na tu frekvenciju.“ Ne funkcionira to tako, tako ne ide. Prvo se treba pomaknuti, naučiti lekcije, preuzeti odgovornost za svoj život i odluke u njemu i ugoditi na novu frekvenciju. I onda s lakoćom čuješ neku novu muziku. Jednom kad se uspijem vratiti na mjesto radosti na kojem životna energija s lakoćom teče, tamo će me čekati sve one moje lijepe želje. Znam da su tamo već poredane na ležaljci za plažu i čekaju da sletim na frekvenciju na kojoj puštaju moje najdraže pjesme, cugaju koktele i urlaju od smijeha. A vjerojatno me neće poštedjeti i ciničnog pitanja: „Pa jebemu, koliko ti je trebalo?!“

Idem korak po korak. Dan po dan. Otpuštanje starog nikada nije lako, dapače, to je navodno najteža stvar na svijetu. Čak i najbolnije stvari teško puštamo od sebe, rekli su to neki puno pametniji od mene. I zato idem korak po korak, kada se za godinu dana osvrnem iza sebe tamo će sigurno biti ispričana neka nova priča.

I tako, eto i prvog posta

Nedavno sam pročitala rečenicu da svatko od nas prođe kroz iskustvo koje ga promijeni toliko da više nikad ne može biti onakav kakav je bio prije njega. Tih iskustava ima lijepih i ima ih ružnih, no u svakom slučaju poruše sve što si o sebi mislio i znao do tog trenutka. Pokrenu lavinu preispitivanja, strahova i otpora, jer otpori su vjerni pratitelji promjene. Pa ruše, nekad mjesecima i godinama, sve utvrde ega i pojavnosti kojima smo se predstavljali. Izvuku na svjetlo dana sram kad se uočiš u ogledalu takvog ogoljenog i (samo naizgled) slabog i porušenog.

Ali onda se desi nešto čarobno, toliko sitno da ni ne primijetiš, a još manje da osvijestiš, ali se dogodi: promjena. U tebi. Trenutak priznanja da ne možeš biti više tako jadan i grcati u svojim suzama i preklinjati onog gore (ili u koju god inačicu njega da u tom trenutku vjeruješ) da ti pomogne. I počneš tražiti izlaze, ideje, riječi, misli, ljude, knjige, iskustva – sve što ti padne pod ruku, da zasadiš to sjeme bolje inačice sebe. I tako, mic po mic, shvatiš da iskustvo nije bilo za ludu i da je ipak u sebi nosilo blagoslov. I postaneš zahvalan. I počneš opraštati. I promjena krene.

Ja sam sada tu. Promjena je krenula, ali i dalje junački testira moje otpore. Na dane se pogledam u ogledalo i vidim iste one suzne oči i sram i umor od gledanja u taj prizor. Ali učim, svaki dan učim osvijestiti svoje misli i riječi jer će one sutra postati moja uvjerenja. A kad postanu uvjerenja, prizvat će moja životna iskustva. I zato izvlačim pozitivne misli, biram pozitivne riječi, tjeram one negativne i vjerujem da baš na taj način preuzimam svoj život natrag u svoje ruke.

Nikada se nisam doživljavala osobom dovoljno strpljivom da stavi riječi na papir i čeka da od njih nastane priča. Ali onda je došlo iskustvo koje me mijenjalo i sad su mi te riječi postale potrebne da opišem i objasnim sebe, samoj sebi. A možda su mi čak i potrebne da ostave barem neki trag nakon prilično dugog kreativnog i životnog ništavila. „Duša se treba igrati“, riječi su koje sam (nimalo igrom slučaja) dobila kao važnu životnu vodilju i to baš posljednjih mjeseci. Pa ću se pokušati igrati, i to riječima, one mi nekako u životu dosta lako idu. Vidjet ćemo koju će priču ispričati.

A ti, ako želiš razumjeti, dobrodošao.